HRP920390A2 - Vrećica za čuvanje tekućine - Google Patents

Description

Područje tehnike iz kojeg je izum

Izum je iz područja ambalaže, posebno ambalaže od plastične mase za čuvanje tekućine. Oznaka po MKP je A 61 M 5/14.

Definirani tehnički problem

Potrebno je ostvariti vrećicu za čuvanje tekućine koja će biti lagana, jeftina, tako da će se nakon upotrebe baciti, koja će biti savitljiva, sklopiva i u obrađenom stanju prozirne tekućine koja se u njoj čuva, mogu odmah primijetiti.

Stanje tehnike

Izum se odnosi na vrećicu za čuvanje tekućine, naročito za primjenu u medicini za čuvanje tekućine ili infuzijskih otopina, načinjenu od termoplastičnog polimernog materijala i s najmanje jednom čahurom za pražnjenje u kojoj se nalazi jedna cjevčica.

Vrećice ove vrste koriste se u medicini u milijunskim količinama. One služe za prihvaćanje krvi, kao vrećice za krv, ili za sterilno uskladištenje lijekova koji se ne daju oralno a za infuzijske otopine koje se trebaju davati pacijentu. Za ovu svrhu moraju biti potpuno sterilne, što se obično postiže zagrijavanjem na najmanje 100°C, a naročito na oko 120°C. Odavde proizlazi uvjet koji se postavlja termoplastičnim polimernim materijalima, a to je da ostanu stabilni barem do temperature zagrijavanja.

Iz tog razloga, ovakva vrećica mora biti lagana, jeftina, i mora se proizvoditi automatskim proizvodnim procesom, a da se zbog male cijene koštanja može poslije baciti. Nadalje, treba biti savitljiva da se može složiti i da u obrađenom stanju toliko prozirna, da se promjene tekućine pohranjene u toj vrećici odmah mogu primijeniti.

Kao jedini polimer koji je ove preduvjete do sada ispunjavao, koristio se mekani polivinilklorid (mekani PVC), koji radi poboljšanja elastičnih svojstava sadržava materijale za omekšavanje. Ovi materijali za omekšavanje, na primjer diizooktiftalat, izazivaju nepovoljne, i opasne pojave. Tako ovi materijali nisu potpuno zatvoreni u šupljinama između polimernih lanaca, pa se mogu otopiti vodom kojom je napunjena vrećica, odnosno vodenom otopinom, i da se izdvoje iz polimera, tako da dolazi do zagađivanja tekućine koja se nalazi u vrećici.

Procjene su ukazale na to da tijekom dužeg vremena korištenja ovakvih vrećica od polivinilklorida, pacijent može unijeti u tijelo nekoliko grama sredstva za omekšavanje, što je fiziološki veoma opasno i može nanijeti trajna oštećenja pacijentu.

Vrećica od mekanog PVC-a može lako biti napadnuta od mikroorganizama, koji naročito izdvajaju omekšivač i na taj način po pravilu razaraju vrećice. Zbog toga se moraju ovakve vrećice od polivinilklorida nakon punjenja posebnim omotačem zaštititi od štetnih mikroorganizama.

Ovakvo stanje stvari dovelo je do toga, da vrećice od polivinilklorida nisu uspjele u značajnijoj mjeri istisnuti staklene boce kao posude za čuvanje tekućine kao što su medicinske otopine pa u nekim industrijskim zemljama nije dopuštena njihova primjena u području medicine.

Zbog toga su vršena ispitivanja da se mekani PVC zamijeni drugim materijalima. Ova su ispitivanja pokazala da su ti materijali ili previše skupi, ili imaju mehaničke i fiziološke nedostatke. Tako, na primjer, svi imaju preveliku propustljivost za vodenu paru, što dovodi do neželjenog povećanja koncentracije materijala u otopini. Zbog toga se oslobađaju izluženi sastavni dijelovi, ili se kod većih mehaničkih opterećenja lako oštećuju.

U švicarskom patentnom spisu opisana je jedna vrećica od plastične mase koja se može koristiti za držanje terapeutskih tekućina koje se ne daju kroz želudac. Kod ove vrećice plastične mase zid se sastoji od laminata od plastičnih masa, koji s vanjske strane, koja nije u dodiru s tekućinom, ima sloj polivinilklorida, dok s unutarnje strane ima sloj polihalogensko-ugljikovodične umjetne smole. Ovaj posljednji sloj nema farmakološki nedopuštenih sastojaka, koji bi uslijed otapanja mogli prijeći u otopinu koja se drži u vrećici. Polihalogenski ugljikovodici, koji se koriste kod ove vrećice, imaju nedostatak da im je proizvodnja veoma skupa, kao i obrada, a pri tome se na šavovima od zavarivanja toplinom ne topi u dovoljnoj mjeri, tako da još uvijek postoji dodir s polivinilkloridom. Ovaj dodir obično postoji na izlaznom otvoru, koji je obično napravljen u cjelini od PVC-a i koji može biti povezan s još jednim veznim crijevom od PVC-a. Pored toga, ovakva odbaciva vrećica predstavlja izvor zagađivanja okolne sredine, jer se sagorijevanjem takve vrećice razvija vrlo agresivno spajanje halogena i vodika.

Jedna druga vrećica je opisana u američkom patentnom spisu br. 41 40 162. Ova se vrećica sastoji od plastične mase sa tri komponente. Ove su komponente jedan poliolefin, koji se u biti sastoji od jedinica polipropilena, jedan blokkopolimer i, eventualno, neki omekšivač, koji također može biti jedan polimer. Osim toga, ova vrećica može imati antioksidante, koji sigurno nisu bezopasni s higijenskog stajališta.

Iz prethodnog opisa komponenta vidi se da su i same komponente, kao i njihova obrada, skupe i tako izrađene vrećice ne mogu zamijeniti uobičajene vrećice od PVC-a, kako zbog teškoća pri izradi, tako i zbog konačne cijene.

Zbog toga je podnositelj ove prijave prijavio novu plastičnu masu za izradu veznih elemenata između crijeva od PVC-a i vrećice od poliolefina (njemačka patentna prijava DE-OS 30 26 974). Ova plastična masa se sastoji od više polimernih komponenata, za čiju proizvodnju i cijenu vrijedi sve što je naprijed rečeno. Pored ostalog, mora se ovaj vezni element zavariti kako za vrećicu od poliolefina, tako i za crijevo od PVC-a, što svakako stvara poteškoće za ostvarivanje takvog procesa, a samim tim izaziva i velike troškove.

Treba voditi računa da sva prethodna rješenja koriste vezna crijeva od PVC-a, koja svakako sadrže materijale za omekšavanje i zbog toga se smatraju opasnim.

Ova vezna, ili spojna crijeva se u obliku ispusnih čahura zavaruju na vrećice od PVC-a, a posjeduju željena svojstva velike elastičnosti koja su neophodna za držanje raznih priključaka. Tekućina koja se nalazi u vrećici kod steriliziranja zagrijavanjem na oko 120°C ne smije istjecati između ispusne čahure i priključka. Zbog toga mora crijevo tako stegnuti priključak, da se samo vrlo velikim naprezanjem mogu razdvojiti.

U njemačkoj patentnoj prijavi se pokušalo ove probleme riješiti tako da se poliolefinska vrećica izradi s jednim umetkom u obliku crijeva ili posebnim umetkom od mrežastog kopolimera koji se sastoji od olefina i vinilacetata. Pri tome se vrećica s crijevom ili umetkom, koja je napravljena od kopolimera koji nije mrežast, zavaruje, nakon čega se cijela vrećica podvrgava obradi za oblikovanje polimerne mreže.

Treba napomenuti da se u industriji životnih namirnica već duže vrijeme susreću životne namirnice pakirane u vrećice od plastičnih masa, kod kojih vrećica ima zavarenu ispusnu cjevčicu napravljenu od istog materijala od kojeg je vrećica. Ovaj ispusni otvor nema poznata svojstva velike elastičnosti, a može se sterilizirati samo ako se sama vrećica može sterilizirati.

Opis rješenja tehničkog problema s primjerima izvođenja i s popisom i kratkim opisom slika nacrta

Na osnovi svega gore navedenog, cilj je ovog izuma da se ostvari jedna vrećica opisane vrste, koja će imati najmanje jednu ispusnu cjevčicu od materijala koji se razlikuje od materijala vrećice i koji je na temperaturama od najmanje 100°C stabilan i može se sterilizirati zagrijavanjem.

Prema izumu, ovo je riješeno svojstvima navedenim karakterizirajućem dijelu patentnog zahtjeva 1.

Prema izumu ostvarena je vrećica koja se može proizvoditi od plastičnih masa, kao što je polietilen, koje su vrlo pogodne u pogledu njihove cijene. Za proizvodnju folija ili crjevastih folija mogu se koristiti uobičajeni postupci istiskivanja, što za stručnjaka ne predstavlja neki ozbiljniji problem.

I cjevčice, odnosno umeci, koji su uglavnom kruti, a najbolje potpuno kruti, izrađuju se od po cijenama vrlo pogodnih plastičnih masa i jednostavnim standardnim postupkom.

U medicini je poznata upotreba polikarobnata i drugih tvrdih plastičnih materijala za izradu crijeva, naglavaka, čepova i drugih relativno krutih predmeta. Isto tako je poznato da nije moguće cjevčice od takvih materijala pričvrstiti na vrećice za čuvanje tekućine načinjene od poliolefina, jer se poliolefin ne može zavariti za materijale od tvrd plastične mase pa se ne može održati brtvena veza između vrećice i cjevčice.

Prema izumu je utvrđeno da je moguće cjevčice i umetke od tvrde plastične mase vezati za vrećice od poliolefina primjenom jednog veznog sloja.

Ovaj vezni sloj, koji se postavlja između cjevčice ili umetka i vrećice, napravljen je od po cijeni vrlo pogodnih materijala na osnovi olefina, koji su kopolimerizirani s jednim određenim sadržajem vinilacetata (VAC). Kako je poznato, ovim kopolimerima olefina i vinilacetata s porastom sadržaja vinilacetata naglo raste elastičnost prema odskoku, što je jedna mjera za elastičnost materijala. Tako, na primjer, kod kopolimera od etilena i cinilacetata s povećanjem sadržaja vinilacetata raste elastičnost prema odskoku ali se s druge strane, smanjuje temperatura topljenja u zanimljivom području sadržaja vinilacetata, tako da pada ispod 100°C, tako da sterilizacija vrećice s takvim veznim slojem nije više moguća.

Moguće je crijeva na bazi poliolefina koji sadrže vinilacetat toplinski stabilizirati oblikovanjem polimerne mreže i time poboljšati njihova elastična svojstva, ali nije više moguće ova mrežasta crijeva neposredno zavariti s polaznim olefinom koji služi kao materijal vrećice. Ne može se ostvariti veza između poliolefina i mrežastog kopolimera od olefina i vinilacetata. Zbog toga je prema njemačkom patentnom spisu DE-PA 3 200 264 predloženo da se vrećica od poliolefina i nemrežastog crijeva od kopolimera od olefina, naročito etilena, i vinilacetata međusobno zavare, a zatim podvrgnu obradi za dobivanje mrežice.

Prema izumu je utvrđeno da se vezni sloj od jednog kopolimera od olefina, naročito etilena, i vinilacetata, ili poliuretana, može stopiti i s vrećicom od poliolefina i s krutom plastičnom masom, naročito polikarbonatom, od koje je napravljena cjevčica ili umetak, i da se može pri natpritisku sterilizirati, a da nije potrebno prethodno oblikovanje polimerne mrežice. Kako se kod sterilizacije kopolimer od olefina i vinilacetata, odnosno poliuretana, jako smekša, dobit će se vrećica koja je potpuno hermetički zatvorena na samoj cjevčici, tako da se pričvršćeni priključni element ili naglavci više ne mogu odvojiti. Cjevčica ili umetak je preko veznog sloja čvrsto, potpuno hermetički i bez curenja povezana s poliolefinsko vrećicom. Cjevčica ili umetak se bez rezanja vrećice od nje više ne može odvojiti. Ovakva vrećica, koja se može sterilizirati, po svojim svojstvima, bar u pogledu svojih mehaničkih osobina, najmanje je jednaka svojstvima poznatih vrećica od PVC-a.

Kako poliolefinski materijal koji se koristi kao materijal za vrećice i koji se koristi u obliku folija, ne sadrži nikakav materijal za omekšavanje, praktično je otklonjena opasnost od napada mikroorganizama. Zbog toga se vrećica prema izumu može u svakom pogledu smatrati kao higijenskija u odnosu na danas višestruko upotrebljavane vrećice od PVC-a.

Među poliolefine, koji se koriste kao polimeri za proizvodnju vrećica prema izumu, spadaju polimeri od olefina, kao što su etilen, propilen, butilen i sl. Kao početni olefin je posebno pogodan etilen, koji se može, ako se želi, zamijeniti jednom ili više skupina.

Ta se zamjena može izvesti, na primjer, metil ili etilskupinom, vinil skupinom i atomom halogenog elementa, naročito atoma fluora.

Naročito je pogodan etilen koji se polimerizira u polietilen.

Posebni primjeri za poliolefine su polietilen, polipropilen, poli-n-butilen, poliizobutilen, poli-4-metilpenten-1-, klorsulfonirani polietilen, polstirol, halogenizirani polietilen, kao što je polivinilfluorid, polivinildenfluorid i polivinildenklorid, polimetilmetakrilat i sl. Olefini za proizvodnju spomenutih poliolefina mogu se kao kopolimeri i miješani polimeri zamijeniti drugim vinilnim vezama, ili spojevima, kao na primjer Etilen/propilenske plastične mase, poli-(etilen/vinilacetat), akrilnitril/butadijen/stirol-polimer, etilen-propilen-blok-kopolimer, stirol-kopolimer, vinildenfluorid u raznim kopolimerima, kao i kopolimeri koji sadrže stirol.

Poliolefini su proizvod prema ovom izumu, koji se proizvode vinilpolimerizacijom od eventualno supstituiranog etilena. Ovi proizvodi mogu imati male dodatke drugih polimera, koji u biti ne remete niti mijenjaju strukturu ovih poliolefina. Tako se mogu, na primjer, dodati male količine etilenskih spojeva supstituiranih stirolom ili poliakrilnitrilom. Ovako dobiveni poliolefinski proizvodi mogu se smatrati da pripadaju naprijed navedenim poliolefinima.

Prema izumu je pogodno da se za vrećice koristi kao materijal poliolefin polietilen, koji može imati male primjese vinilacetata u vidu kopolimera etilena i vinilacetata. u jednom takvom slučaju može, na primjer, sadržaj vinilacetata iznositi od 10% težinski.

Naročito će se koristiti polietilen sa srednjom ili velikom gustoćom, koji se normalno dobiva polimerizacijom na niskom pritisku. U tom slučaju se gustoća kreće u granicama od 0,91 do 0,94, a naročito oko 0,935 g/cm3.

Polietilen koji se najbolje primjenjuje kod ovog izuma ima veliku molekularnu težinu i usko ograničenu raspodjelu molekularne težine.

U svakom slučaju treba paziti da ovi poliolefini nemaju točku topljenja koja je ispod temperature sterilizacije od 110 do 120°C. Pogodno je da područje topljenja bude iznad 116°C, a najbolje je između 120 i 124°C, pri čemu temperatura omekšavanja vinilacetata treba, prema DIN 534 60, biti iznad 115°C.

Propustljivost kisika može kod spomenutih poliolefina predstavljati problem kod otopina koje se duže vrijeme čuvaju, jer može doći do oksidiranja otopljenih komponenata. Ovo je naročito kritično kod otopina aminokiselina i mora neizostavno biti otklonjeno.

Za rješenje ovog problema može folija za vrećicu od naprijed spomenutog poliolefina biti s vanjske strane obložena jednim slojem, ili s više slojeva koji smanjuje propustljivost kisika, na primjer metalna folija ili neki drugi polimer. Ovako oblaganje će se uvesti i iz sigurnosnih razloga, jer se i kod najpažljivije proizvodnje folije za vrećice u istoj javljaju sitni otvori (ubodi iglom), koji se mogu uočiti, a koji mogu nepovoljno utjecati na sterilnost otopine u vrećici.

Ovakvo oblaganje omotačem može i mehaničku otpornost takve vrećice znatno poboljšati, tako da takva vrećica čak i kada se baci s visine od više metara neće puknuti.

Također je pogodno da takva folija, odnosno sloj ima višu točku topljenja od polimera koji je u dodiru s otopinom, tako da kod temperature topljenja folije ne dođe do njenog topljenja, tako da se ne hvata na alat za zavarivanje toplinom. Osim toga, takva jedna vanjska folija služi i kao sredstvo za razdvajanje kod zavarivanja toplinom unutarnje folije.

Kao polimer za izradu takvih laminata može se koristiti bilo koji od prije prikazanih poliolefina. Najpogodniji su oni polimeri koji imaju malu propustljivost vodene pare i malu propustljivost kisika. U tu skupinu spadaju poliamid, polivinilklorid, polivinildenklorid, polivinilfluorid, politrifluorokloretilen, polietilenterephthalat, poliester i sl. Naročito su pogodni poliamid, polivinildeklorid, polietilenterphthalat i poliester.

Kao poliamid pogodno je koristiti jedan polikaprolaktam, koji se bez oštećenja može obrađivati i sterilizirati pregrijanom parom temperature od 120 do 140°C. Ovaj poliamid ne sadrži nikakve dodatke za stabiliziranje i u cjelini odgovara uvjetima za primjenu u industriji prehrambenih proizvoda.

Polimeri vanjske i unutarnje folije će se slijepiti nekim pogodnim ljepilom kao što je polivinildenklorid ili neki poliuretan. Takvo poliuretansko ljepilo može biti dvokompnonentno, pri čemu je prva neko ljepilo za lijepljenje folija, dok se druga komponenta sastoji od nekog dodatnog laka.

Što se tiče tehnike proizvodnje, može se poliofein koji se koristi kao unutarnja folija proizvoditi istiskivanjem u obliku crjevaste folije, a zatim pomoću spomenutog ljepila, pri čemu je poliuretan vrlo pogodan, slijepiti s folijom za kaširanje. Ukoliko se kao vanjska folija koristi PVC, kod polietilenske folije prema izumu osigurano je da omekšivač koji se nalazi u PVC-u, ne može kroz ljepilo i poliolefinsku foliju difundirati u otopinu koja se nalazi u vrećici.

Pogodni laminati imaju kod temperature od oko 23°C i relativne vlažnosti zraka od 85%, po pravilu, propustljivost za vodenu paru prema DIN 53 122 koja je manja od 1. Ova vrijednost vrijedi za standardne laminate koji imaju debljinu do 0,2 mm, pri čemu je debljina folije od poliolefina od 50 do 100, najpogodnije 30 do 70 µm za foliju za kaširanje, kao što je poliamid.

Kod ovakvih laminata smanjuje se i propustljivost kisika, pri čemu ta vrijednost leži ispod 15 cm3/m2 x dan x bar razlike pritiska.

Ove folije su od strane Saveznog ministarstva zdravlja u Njemačkoj, Ured u Berlinu, i od Federalne uprave za lijekove u SAD, zbog svoje fiziološke neškodljivosti odobrene za upotrebu u području proizvodnje životnih namirnica i u području medicine.

Kao što je već rečeno, poliolefinska folija, okrenuta tekućini koja se nalazi u vrećici, ne sadrži nikakve omekšivače ili dodatke koji bi bili fiziološki opasni i, prije svega, bi mogli difundirati u vodenoj otopini. Pored toga je poliolefinska folija, koja je obložena jednom organskom folijom za kaširanje, jasna i prozirna i zadržava ta svojstva i nakon izvršene sterilizacije.

Kao materijal za cjevčice ili umetke, koji se korite prema izumu, i koji trebaju biti kruti i prozirni, upotrebljavaju se tvrde plastične mase, odnosno tvrdi polimeri, tj. plastične mase, koji se kod natpritisaka od najmanje 1 bar mogu deformirati u nekoj određenoj nominalnoj mjeri, i koje su sa stajališta modificirane neškodljive, tj. nemaju štetno djelovanje na pacijenta. Od tih krutih plastičnih materijala koriste se kruti PVC, polipropilen, poliamid, polikarbonati, poliester, poliakrilat i sl. i/ili kopolimeri isti kao i kopolimeri koji sadrže stirol, naročito polikarbonati.

Kao polikarobnati pogodni su, na primjer, oni koji se sastoje od 4,4’-dioksi-difenil-alkana, na primjer od 4,4’-dioksi-difenil-metana, 4,4’-dioksi-difenil-1,1-etana, 4,4’-dioksi-difenil-1,1-butana, 4,4’-dioksi-difenil-1,1-izobutana, 4,4’-dioksi-difenil-1,1-ciklopentana, 4,4’-dioksi-difenil-1,1-cikloheksana, 4,4’-dioksi-difenil-fenil-metana, 4,4’-dioksi-difenil-2,2-propana, 4,4’-dioksi-difenil-metil-izobutil-metana, 4,4’-dioksi-difenil-2,2-heksana, 4,4’-dioksi-difenil-2,2-nonana, 4,4’-dioksi-difenil-metil-fenil-metana, 4,4’-dioksi-difenil-4,4-heptana ili 4,4’-dioksi-difenil-1,2-etana. Jedan pogodan polikarobnat je, na primjer, polikarbonat dobiven od 4,4’-dioksi-difenil-2,-propana (bisfenol A) i ugljične kiseline.

U pogodne poliestere spadaju kako zasićeni linearni poliesteri, tako i nezasićeni i aromatski poliesteri, kao na primjer, polietilenglikoltereftalat, polibutilentereftalat ili polieterester.

U upotrebljive poliamide spadaju oni za koje se kao početni materijali koriste -aminougljikove kiseline s ravnim lance, dužine lanca C6-C12, i njihovi lactami, adipinske kiseline, sebacinske kiseline, dodekandiugljikove kiseline i heptadekandiugljikove kiseline, heksametilendiamin, izoftalne kiseline, bis(4-aminocikloheksil)-metan, 2,2-bis-(4’-aminocikloheksil)-propan, 3,3-dimetil-4,4’-diaminodicikloheksil-metan, tereftalne kiseline ili njihov dimetilester, 1,6-diamino-2,2,4-trimetilheksan, 1,6-diamino-2,4,4-trimetilheksan, 1-amino-3-aminoetil-3,5,5-trimetil-cikloheksan, polietilen, miješani polimeri od etilena, propilena, butilena, vinilestera i nezasićenih alifatičnih kiselina kao i njihovih soli i estera.

Pod poliakrilatima obuhvaćeni su, prema izumu, esteri poliakrilne kiseline, koji su dobiveni bilo od akrlne kiseline, bilo iz metakrilne kiseline, kao što je, na primjer, polimetilmetakrilat.

Kao materijal za vezni sloj koristit će se kopolimer jednog olefina s vilacetatom ili nekim poliuretanom. Primjeri poliolefina koji se dobivaju iz ovih olefina su polietilen, polipropilen, poli-n-butilen, poliizobutilen, halogenizirani polietilen, klorsulfonirani polietilen i sl., kako je već naprijed rečeno. Pogodno je koristiti polietilen. Ovi kopolimeri imaju sadržaj vinilacetata od 5 do 70, preporučljivo 10 do 50, a najbpolji od 15 do 40% težinskih. Sadržaj vinilacetata može, na primjer, iznositi 28% težinski. Kako je naprijed rečeno, s povećanjem sadržaja vinilacetata otpada točka topljenja polietilena s oko 125°C na oko 70°C, kada se dostigne sadržaj vinilacetata od 30% težinskih. Takav će se kopolimer, naravno, potpuno rastopiti kod temperature sterilizacije iznad 100°C. S druge strane, raste elastičnost prema odskoku, točnije tvrdoća mjerena metodom odskoka, ovih kopolimera sa 35 na 55% kod 30% sadržaja vinilacetata.

Ovi materijali se mogu bez problema koristiti s materijalom vrećice, ukoliko se radi o sličnim ili istim poliolefinskim materijalima, a također se može zavariti s materijalom cjevčice ili umetka. Zbog toga je povoljno da se isti poliolefinski materijali koriste za vezni sloj i za vrećice. Pogodno je da se za vezni sloj koristi jedan kopolimer od etilena i vinilacetata s prije spomenutim područjem gustoća, pri čemu je pogodno da se kao amterijal za vrećice koriste polimerizirani spojevi etilena i propilena. Posebno je pogodna kombinacija etilen-vinilacetata kao materijala za vezni sloj i polietilena kao materijala za vrećice u naprijed spomenutom obujmu gustoća.

U pogodne poliuretane pripadaju, na primjer, oni za čiju se proizvodnju koriste polieterpoliol na bazi ugljične kiseline, adapinske kiseline, ftalne kiseline, trimelitske kiseline, sebacinske kiseline, maleinske kiseline, ili etandiol, miješani polimeri vinilklorida i vinilacetata i/ili vinilpropionata, u kojima se mogu zadržati slobodne hidroksilne skupine, epoksi, spojevi, proizvedeni iz (4,4’-dioksi-2,2-difenil)-propana i epiklorhidrin, kao i kopolimeri vinildenklorida.

Ovi materijali se mogu bez problema koristiti s materijalom vrećice, ukoliko se radi o sličnim ili istim poliolefinskim materijalima, a također se može zavariti s materijalom cjevčice ili umetka. Zbog toga je povoljno da se isti poliolefinski materijali koriste za vezni sloj i za vrećice. Pogodno je da se za vezni sloj koristi jedan kopolimer od etilena i vinilacetata s prije spomenutim područjem gustoća, pri čemu je pogodno da se kao materijal za vrećice koriste polimerizirani spojevi etilena i propilena. Posebno je pogodna kombinacija etilen-vinilacetata kao materijala za vezni sloj i polietilena kao materijala za vrećice u naprijed spomenutom obujmu gustoće.

U pogodne poliuretane pripadaju, na primjer, oni za čiju se proizvodnju koriste polietrpolil na bazi ugljične kiseline, adipinske kiseline, ftalne kiseline, timelitske kiseline, sebacinske kiseline, maleinske kiseline, ili etandiol, miješani polimeri vinilklorida i vinilacetata i/ili vinilpropionata, u kojima se mogu zadržati slobodne hidroksilne skupine, epoksi spojevi, proizvedeni iz (4,4’-dioksi-2,2-difenil)-propana i epiklorhidrin, kao i kopolimeri vinildeklorida.

Debljina veznog sloja nije kritična. Treba biti najmanje 0,1 mm i iz praktičnih razloga ne treba prelaziti 7 mm. Pogodno je da vezni sloj ima debljinu 0,1 do 4 mm.

Pod “cjevčicom” odnosno “umetkom” podrazumijeva se kod ovog izuma, cjevasto tijelo, ili veći umetak koji sadrži jedno ili više cjevastih tijela, ili ima više cjevastih otvora, kojima se osigurava veza za prolaz tekućine između unutrašnjosti vrećice s crijevima, priborom za infuziju, kateterima, špricama i sl., s kojima je povezan vanjski kraj spomenutog umetka. Pod ovim se podrazumijeva i jedan umetak koji se preko veznog sloja zavaruje u vrećicu i sadrži najmanje jedan ispusni otvor, a pri tome ne prelazi preko ruba vrećice u obliku cijevi ili crijeva. Takav će se umetnuti u granično, ili rubno područje vrećice koja još nije zavarena, i konačno će biti toplinski zavaren za vrećicu.

Kako je već rečeno, mogu se, prema izumu, cjevčice, odnosno, umetci neposredno na rubu vrećice priključiti, a da ni jedan od cjevastih dijelova ne prelazi preko ruba vrećice. Ovo je izvođenje predviđeno za umetanje elastičnih čvorova ili naglavaka u cjevaste otvore.

Prema jednom drugom izvođenju, mogu se cjevčice odnosno dijelovi umetaka pružati preko ruba vrećice, i na njih se može navući crijevo ili naglavak od visokoelastičnog, fiziološki bezopasnog materijal, kao što je guma, mrežasti etilen-vinilacetat i sl. Same cjevčice i/ili cjevasti dijelovi umetaka mogu biti izvedeni u obliku lijevka ili sa zadebljanjem i s ljevkastim proširenjem mogu se pružati preko ruba vrećice, pri čemu ova proširenja mogu imati jednu membranu od materijala koji se koriste u te svrhe i jedan poklopac od elastičnog materijala ili umetak koji se može probušiti, na primjer od lateksa, koji se mogu izvesti u obliku zatvarača za infuziju ili za ubrizgavanje.

Izrada i obrada materijala vrećice vrši se prema uobičajenim postupcima u tehnici plastičnih masa. Tako se, na primjer, kao što je već rečeno, vrećice mogu napraviti od folije u obliku crijeva načinjene ekstruzijom, istiskivanjem odgovarajućeg odsječka folije i zatim zavariti duž rubova. Ova vrećica, kod koje rub predviđen za ispusnu cjevčicu ostaje nezavaren, dopunjuje se jednom cjevčicom ili umetkom, koji ima ispusni otvor, ili otvore, a koji su obloženi veznim slojem, i koji se zatim zatvore. Na cjevčicu, odnosno umetak, vezni sloj se postavlja uobičajenom tehnikom, na primjer jednostavnim navlačenjem ili nakon preokretanjem elastičnog materijala u vidu crijeva na cjevčicu ili umetak, nakon čega se umeće u vrećicu. Poslije toga se vrši zavarivanje toplinom još nezavarenog ruba s cjevčicom ili umetkom obavijenim u vezni sloj. Ako je predviđeno više cjevčica, ti se postupci obrade istodobno, pri čemu se koriste odgovarajući alati za toplinsko zavarivanje. Zavarivanjem toplinom, koja se izvodi uobičajenim postupcima, bit će vrećica zavarena s veznim slojem, a ovaj s cjevčicom ili umetkom.

Ovako napravljena vrećica ima u biti ista svojstva kao i vrećica od PVC-a, s tim izuzetkom, što se vezni sloj, načinjen od etilen-vinilacetata, pri sterilizaciji oko 80°C naglo smekša, ali se cjevčicom i folijom otpornom na zagrijavanje zadržava na svom mjestu. Šav od zavarivanja, koji je izveden između vrećice, vezivnog sloja i cjevčice, odnosno umetka, tako je čvrst, da je moguće samo prinudno razdvajanje ovih elemenata.

Steriliziranje ovako napravljene vrećice vrši se uobičajenim postupcima u autklavama pri čemu, da bi se izbjeglo pucanje vrećica, u autoklavama mora vladati natpritisak radi izjednačavanja unutarnjeg pritiska u cjevčicama. Iz sigurnosnih razloga i zbog fiksiranja tog veznog sloja koristi se viši natpritisak nego što je potreban za izjednačavanje pritiska koji vlada u unutrašnjosti vrećice. Veličina ovog natpritiska iznad pritiska koji vlada u vrećicama nije kritična, i može, na primjer, iznositi najmanje 0,5 bar iznad pritiska koji vlada u vrećici. On može iznositi 2 do 3 bara, na primjer 2,2 bara.

Ovako izrađena vrećica, koja ima jednu cjevčicu i vezni sloj, i zatvorena je zavarivanjem toplinom, puni se vodom ili odgovarajućom otopinom za steriliziranje (npr. otopina elektrolita zatim stavlja u autoklav s natpritiskom, u kome se sterilizira na temperaturi od oko 120°C i pri natpritisku od oko 2,2 bar.

Kao što je već rečeno, kod ove obrade se kopolimer od olefina i vinilacetata, koji se koristi kao vezivni sloj, stapa, vrećica je potpuno zatvorena i ne curi, a njena masa ostaje konstantna, tj. nema ni gubitka ni dobitka mase.

Vrećica prema izumu bit će preko priloženih crteža i prikazanih primjera shematski objašnjena, pri čemu:

- slika 1 prikazuje vrećicu prema izumu namijenjenu za infuzije shematski u vodoravnoj projekciji,

- slika 2 prikazuje presjek duž linije II-II na slici 1,

- slika 3 prikazuje rubni dio jednog drugog izvođenja vrećice sa zatvaračima za davanje injekcija i za infuziju,

- slika 4 prikazuje presjek rubnog dijela vrećice prema izumu s naglavkom od etilen-vinilacetata,

- slika 5 prikazuje jedan detalj vodoravne projekcije jednog umetka s cjevčicama koje prelaze preko ruba vrećice, ali bez otkidnog poklopca,

- slika 6 prikazuje presjek duž linije V-V na slici 5,

- slika 7 prikazuje drugo izvođenje u vodoravnoj projekciji koje je slično onome sa slike 5,

- slika 8 predstavlja detalj presjeka jednog izvođenja, na kome je prikazano obuhvaćanje cjevčica jednim naglavkom,

- slika 9 predstavlja detalj jednog presjeka još jednog izvođenja, na kome je prikazana zavarena kuglica od lateksa s veznim slojem od etilenvinilacetata s omotačem.

Vrećica 10 sastoji se od komore 12 zatvorene sa svih strana zavarenim rubom 14, pri čemu vrećica 10 ima dva ispusna otvora 16 i 18, koji su povezani s po jednom cjevčicom 20 i 22 koje služe kao ispusne čahure. Preko ovih cjevčica 20 i 22 može se tekućina koja se čuva, na primjer otopina za infuziju ili krv unijeti u vrećicu 10, pri čemu se jedna ili obje cjevčice mogu koristiti kao priključci za punjenje.

Vrećica 10 se obično tako pravi, da se folije potrebne za izradu vrećica slažu jedna preko druge, da bi se na kraju izveo zavareni rub 14, pri čemu su izlazni otvori 16 i 18 pri zavarivanju preskočeni. Zatim se cjevčice 20 i 22, na koje je nanesen vezivni sloj, postavljaju u ispusne otvore 16 i 18, nakon čega se folije vrećice zavaruju duž njihove vanjske površine. Kao što je naprijed rečeno, pogodno je da se polietilen koristi kao materijal za vrećice, a kao materijal za vezivni sloj 19 polimer od etilena i vinilacetata, i da se zavari za polikarbonat koji se koristi za cjevčice 20/22, poslije čega se vrši steriliziranje vrećica na oko 120°C i oko 2 bar natpritiska u autoklavama pod pritiskom.

Kada se primjenjuje za infuzije, cjevčica 20, prema slici 3, izvedena je u obliku lijevka, pri čemu je prošireni čelni kraj zatvoren jednom sterilnom membranom 24, koja se po upotrebi probija, a koja je načinjena od uobičajeno korištenog klorobutil kaučuka. Membrana 24 je uobičajenom tehnikom povezana s cjevčicom koja je napravljena od polikarbonata, i iz higijenskih razloga pokrivena je poklopcem 25.

Za ubrizgavanje (injektiranje) otopine ili sl., može se prema slici 3, ugraditi druga cjevčica 22 u obliku lijevka, na koju će se postaviti umetak 27, koji se može probušiti, načinjen, od lateksa. I cjevčica 20, i cjevčica 22, obavijene su veznim slojem 19.

Kako se vrećica 10 vješa tako da su cjevčice 20, 22 okrenute prema dolje, uslijed čega otopina iz vrećice može bez teškoća istjecati, može se na rubu suprotnom od onog na kojoj su cjevčice 20, 22 izvesti otvor za postavljanje vrećice 10 na neki kukasti držač neke stative ili sl.

Prema izvođenju koje je na slici 2 prikazano u povećanom mjerilu, sastoji se materijal vrećice od laminata 30 načinjenog od više folija. Laminat 30, prema preporučljivom izvođenju, ima na strani prema otopini polietilensku foliju 32, koja je debljine od 30 do 100, najbolje 75µm. Pogodno je da ovaj polietilen ima gustoću od 0,935 g/cm3, točku topljenja u granicama od 121 do 124°C i temperaturu omekšavanja vinilacetata od oko 118°C.

Na polietilensku foliju 32 zalijepljena je poliuretanskim ljepilom poliamidna folija 34, koja obično ima debljinu od oko 30 do 70 µm.

Na slici 2 se vidi da polietilenska folija 32 u prijelaznom području do cjevčica 20 i 22 ima vezni sloj 19, koji ostvaruje unutarnju vezu između folije i cjevčica 20, 22, tako da je izvlačenje cjevčica 20, 22 iz vrećice 10 moguće samo pod cijenu razaranja cijele vrećice.

Na slici 4 prikazan je detalj rubnog dijela jednog izvođenja vrećice prema izumu, kod kojega su na cjevčice 20 i 22 postavljeni naglavci 38.

Na kraju cjevčica 20, 22 navučen je naglavak 38, koji je u blizini uvodnog otvora 40 pokriven membranom 42 koja se pruža poprijeko preko uvodnog otvora 40, i koje je unutrašnjost vrećice hermetički zatvorena u odnosu na vanjsku okolinu. Membrana 42 će se probušiti vrhom uređaja za infuziju, koji nije prikazan, tako da kroz nju može istjecati tekućina koja se nalazi u vrećici 10. Kako je vrećica 10, kao što je već rečeno, obješena naniže, dakle kako tekućina koja se nalazi u vrećici može istjecati kroz prema dolje okrenutim cjevčicama 20, 22, nema osiguranog efikasnog zatvaranja između vrhu uređaja za infuziju i zida naglavka. Zbog toga je na zidu naglavka u području ulaznog otvora 40 napravljeno prstenasto ojačanje 44, koje čvrsto naliježe na spomenuti vrh prilikom probijanja membrane 42.

Kod zavarivanja cjevčice s veznim slojem predstavlja cijev, a i kuglica od lateksa jedno vreteno. Druga pomoćna sredstva za unutarnje doziranje nisu potrebna.

Kako bi sama membrana nakon steriliziranja u autoklavu ostala sterilna, ulazni otvor 40 je pokriven trakom 46 za zatvaranje, koja se može otkinuti kada se vrećica koristi.

Izvođenje prikazano na slici 4 može imati specijalni ulazni otvor 48 u rubu vrećice 10, kao što je na slici 1 prikazano šrafurom, a koji je, kao i ispusni otvori 16 i 18, preskočen pri zavarivanju kod izrade vrećice. Otvor 48 omogućava punjenje vrećice i nakon punjenja se na uobičajeni način zavari ili stopi.

Jedno drugo izvođenje je prikazano na slikama 5 i 6. Tu je ugrađen jedan umetak 50 koji ima, kako je prikazano na slici 5, poprečni presjek u obliku leće, i obložen je veznim slojem 53. Ovakav oblik olakšava na rubovima zavarivanje s unutarnjom folijom 32, tako da je osiguran skoro kontinualan prikaz između zavarenog ruba 14, veznog sloja 53 i umetka 52.

Na umetke 52 izvedeni su, prema izvođenju prikazanom na slikama 5 i 6, ulazni i izlazni otvori 54 i 56. Također je izveden i otvor 58 za punjenje.

Na ulazni i izlazni otvor 54 i 56 postavljeni su naglavci 60 i 62 u obliku crijeva, pri čemu ta crijeva, ili naglavci mogu biti načinjeni prema prstenastim ojačanjima 66, zbog čega je potreban otvor 58 za punjenje, koji se nakon punjenja može sigurno zatvoriti odgovarajuće prilagoditi čepom. Umetak 52 može, međutim, imati jednu ili više cjevčica 20, 22, proširenih u obliku lijevka, koji se pružaju prema van, kao što je prikazano na slici 3, pri čemu ove cjevčice mogu imati membrane 24 i poklopce 25, ili umetke 27 koji se probijaju, kao što je prikazano na slici 3, odnosno koji su izvedeni kao čepovi za infuzije ili za davanje injekcija.

Prema izvođenju prikazanom na slici 6, naglavci 60 i 62 su preko usječene, oslabljene linije 68 povezane s otkidnim poklopcem, koji do trenutka upotrebe održava membranu 64 sterilnom, a prije upotrebe se jednostavno otkine.

Svakako da izvođenje prikazano na slikama 5 i 6 može biti i bez membrane 64 i ojačanja 66, kao i bez otkidnog poklopca 70, čime se može izbjeći izrada otvora 58 za punjenje. Također se može postaviti jedan ili više naglavaka 60 ili 62 oblika crijeva.

Na slici 7 prikazano je još jedno izvođenje takvog umetka 72, koji se sastoji od tijela 74 poprečnog presjeka oblika leće, koje u biti odgovara po obliku umetka 52, ali nema dijelove u obliku cijevi koji se pružaju od njega. Debljina ovih umetaka 52 i 74 je tako odmjerena, da se poklapa sa širinom zavarenog ruba 14, tako da se izbjegava da dio tijela 52 i 54 strši izvan tog ruba. Kod tijela 74 umetka, prikazanog na slici 7, nema crjevastih naglavaka 60 i 62 koji su prikazani na slici 6, tako da su na tijelu 74 izvedeni samo ulazni i ispusni otvor 76 i 78. U ulazni ili izlazni otvor, 76, 78, mogu se umetnuti čepovi 77 ili 79, prikazani na slikama 7a i 7b, načinjeni od nekog elastičnog materijala, koji imaju membranu 81 i poklopac 83, ili umetak 85 koji se može probušiti, i s unutarnje strane su ojačani, što nije prikazano. S druge strane, mogu se ulazni i izlazni otvor 76 i 78 zatvoriti

kao i kod izvođenja prikazanog na slici 4, što znači da se postavi membrana 80 koja bi bila postavljena na donju površinu tijela 74 umetka. U takvom slučaju se izvodi otvor 82 za punjenje, koji je na slici 7 prikazan iscrtkano. Otvor 82 za punjenje može se odgovarajuće prilagođenim čepom zatvoriti. Ulazni i izlazni otvor 76 i 78 mogu se, ukoliko je postavljena membrana 80, pokriti da ostanu sterilni jednom folijom koja se jednostavno oljušti, a koja nije prikazana, i koja prekriva površinu tijela 74 umetka.

Na slici 8 prikazan je presjek još jednog izvođenja, koje u biti odgovara izvođenju sa slike 1, kod kojega je na cjevčicu 20, 22 koja je pričvršćena u vrećicu 10 u području ruba 14, postavljen crjevasti naglavak 84.

Detalj izvođenja, prikazan na slici 8, odgovara u biti detalju vrećice prikazane na slici 1, s tom razlikom, da u području cjevčica 20, 22, vezivni sloj 19 i naglavak 84 imaju područje 86 u kome ih preklapaju folije koje oblikuju vrećicu, koje zavarivanjem njihovih rubova 88, 90 i 92 potpuno i brtveno obuhvaćaju cjevčice 20, 22, vezivni sloj 19 i crjevasti naglavak 84. Na taj su način cjevčice 20, 22 s veznim slojem 19 i crjevastim naglavkom 84 opet zatvoreni membranom 94, i imaju prstenasto ojačanje 96, što je kod prethodnih izvođenja već objašnjeno, tako da su nakon zavarivanja sterilni u odnosu na vanjsku okolinu.

Pri tome će rub 14 kod izrade vrećice biti zavaren samo do područja 98, tako da će područje 86 koje oblikuje dva dijela folije ostati otvoreno. U to otvoreno područje 86 umeće se cjevčica 20, 22 s veznim slojem 19 i naglavkom 84, poslije čega se vrši zavarivanje ove cjevčice s veznim slojem i naglavkom 84 u području zavarenog ruba 14, tako da je zavareni rub 14 zatvoren po cijelom obujmu vrećice. Područje definirano rubovima 88, 90 i 92 se zavaruje duž svojih rubova 88, 90 i 92, kako je prikazano na slici 8, pri čemu unutarnji prostor 100 područja 86 ostaje nezavaren.

Pogodno je da se na prijelazu između unutarnjeg prostora 100 i ruba 92 predvidi jedna usječena, oslabljena linija 102, koja će se, kod odgovarajućeg opterećenja ruba 92, koja je izvedena kao element za zahvaćanje, moći prekinuti, tako da se rub 86 ostaje nezavaren.

Pogodno je da se na prijelazu između unutarnjeg prostora 100 i ruba 92 predvidi jedna usječena, oslabljena linija 102, koja će se, kod odgovarajućeg opterećenja ruba 92, koja je izvedena kao element za zahvaćanje, moći prekinuti, tako da se rub 92 može potpuno ukloniti.

Svakako da se može više cjevčica 20, 22 i naglavaka 84 postaviti u jedno područje 86, ali isto tako se može izvesti više područja 86 s po jednom cjevčicom 20, 22 s naglavkom 84. Tako izvođenje prikazano na slici 1 može imati dva područja 86, međusobno razdvojena, s po dvije cjevčice s naglavcima, i jedan otvor 48 za punjenje, koji nije obuhvaćen ni jednom od ovih područja.

S druge strane, mogu sva tri otvora biti potpuno obuhvaćena jednim takvim područjem, pri čemu način zavarivanja ne ovisi o tome da li su naglavci zatvoreni membranom ili šupljim čepovima.

Kao materijal za cjevčice 20, 22 i za umetke 50, 72 koristi se kruti PVC, polipropilen, poliamid, polikarbonati, poliester, poliakrilati, naročito polikarbonati, dok se kao materijal za vezivni sloj koristi kopolimer od etilena i vinilacetata sa sadržajem vinilacetata od 5 do 50% težinski, najpogodnije 15 do 40% težinski, a kao materijal za naglavke 36, 60 i 62 i 84, kao i za čepove 77 i 79 bira se kopolimer od etilena i vinilacetata sa sadržajem viniacetata od 25 do 35% težinski.

Na slici 9 prikazan je presjek još jednog izvođenja vrećice za čuvanje tekućine prema izumu, kod kojega je umjesto cjevčice ili umetka, jedna kuglica od lateksa s veznim ili međuslojem.

Detalj izvođenja prikazan na slici 9, odgovara u biti vrećici 10 prikazanoj na slici 1, s tom razlikom, što u području izlazne čahure, kao što je prikazano na slici 8 i objašnjeno, folije koje oblikuju vrećicu imaju jedno područje 86 u kojem se preklapaju, koje nakon zavarivanja njegovih rubova 88, 90 i 92 potpuno i brtveno obuhvaća kuglicu 104 od lateksa i vezivni ili međusloj 106. Na taj način su vezivni ili međusloj 106 i kuglica 104 od lateksa nakon zavarivanja ovog područja sterilno zabrtvljeni u odnosu na vanjsku okolinu.

Izrada je ista kao što je prikazano kod izvođenja prikazanog na slici 8, s tom razlikom što je vezivni ili međusloj 106 (u obliku jednog odsječka cijevi) umjesto s naprijed opisanim cjevčicama ili umetcima, svojom gornjom unutarnjom površinom bar djelomično povezan s jednim umetkom 104 stabilnog oblika (na primjer s jednom kuglicom od lateksa, kako je prikazano, ili cilindrom od lateksa), pri čemu to povezivanje može biti zavarivanjem ili stapanjem. Umjesto od lateksa, umetak 104 može biti napravljen od drugog pogodnog i, s medicinskog stajališta, bezopasnog materijala koji se može probušiti. Za vezivni ili međusloj 106 može se koristiti isti materijal koji je spomenut u vezi s veznim slojem 19, 53.

Na slici 9 je, kao i na slici 8, unutarnji prostor označen sa 100, a usječena, oslabljena linija sa 102. Kod izvođenja prikazanog na slici 9, može vezni ili međusloj 106 završiti zajedno s rubom vrečice, ili se pružati prema napolje i/ili prema unutra (u vrečicu), ili može biti uži od ruba vrečice. Prema ovom izvođenju bit će područje za davanje injekcije ili za bušenje sterilno pokriveno folijom. Takođe je moguće ta područja, kao što je prikazano kod drugih izvođenja, na odgovarajući način prekriti.

Claims (12)

1. Vrećica za čuvanje tekućine, naročito za medicinsku upotrebu, za čuvanje krvi ili otopine za infuzije, napravljena od termoplastičnog polimernog materijala s najmanje jednom izlaznom cijevi u obliku jedne cjevčice od nekog u biti krutog plastičnog materijala, naznačena time, što je cjevčica (20, 22, 50, 72, 106) spojena s vrećicom (12) pomoću vezivnog sloja (19, 53) od kopolimera olefina i vinilacetata ili jednog poliuretana.

2. Vrećica prema zahtjevu 1, naznačena time, što se cjevčica (20, 22, 50, 72, 106) sastoji od krutog pol ivinilklorida, polipropilena, poliamida, polikarbonata, poliestera, poliakrilata, lateksa, kopolimera istih, ili kopolimera istih koji sadrži stirol.

3. Vrećica prema zahtjevu 1, naznačena time, što je olefin etilen ili propilen.

4. Vrećica prema zahtjevu 1 ili 3, naznačena time, što kopolimer ima sadržaj vinilacetata, u masenim postocima, od 5 do 70%.

5. Vrećica prema zahtjevu 4, naznačena time, što kopolimer ima sadržaj vinilacetata, u masenim postocima, od 10 do 50%.

6. Vrećica prema zahtjevu 4, naznačena time, što kopolimer ima sadržaj vinilacetata, u masenim postocima, od 15 do 40%.

7. Vrećica prema jednom od zahtjeva od 1 do 6, naznačena time, što materijal vrećice sadrži polietilen, polipropilen, poli-n-butilen, poliizobutilen, poli-4-metilpenten-1, klorsulfoni rani polietilen, polistirol, halogenizirani polietilen ili polimetakrilat ili njihove kopolimere ili miješane polimere.

8. Vrećica prema zahtjevu 7, naznačena time, što polietilen ima gustoću od 0,9 do 0,94 i područje topljenja iznad 116°C.

9. Vrećica prema zahtjevu 7 ili 8, naznačena time, što je u obliku folije izveden polietilen sljepljen jednom folijom od poliamida, polietilentereftalata ili poliestera.

10. Vrećica prema zahtjevu 9, naznačena time, što je laminat, koji se sastoji od polietilenske folije i folije za ljepljenje, debljine do 0,2 mm, pri čemu polietilenska folija ima debljinu od 50 do 100 µm, a folija za Ijepljenje debljinu od 20 do 100 µm.

11. Vrećica prema jednom od zahtjeva od 1 do 10, naznačena time, što se vezivni sloj (19, 53) nanosi preko cjevčice (20, 22, 50, 72) i što se kopolimer veznog sloja (19, 53) spaja s poliolefinom vrećice (12) i cjevčice (20, 22, 50, 72) spaja stapanjem.

12. Vrećica prema jednom od zahtjeva od 1 do 11, naznačena time, što je vezivni sloj cjevastog oblika i najmanje je dijelom svoje vanjske površine spojen s materijalom vrećice, a što se tiče njegove unutarnje površine, najmanje je dijelom iste spojen s umetkom u biti stabilnog oblika.